Dobra večer dame i gospodo, koji jednako meni nemate život i čitate moje biljaške i zabilješke.
Za početak hvala vam, što me trpite.
A onda isprika što nisam pisala od 03.08.
Puno toga se izdešavalo u nepunih 3 mjeseca moje neaktivnosti na blogu i prevelike lijenosti da u browser upišem blog.hr.
Srednja je odlična.
Zaista nisam se ni najmanje nadala da ću biti toliko oduševljena ekipom iz razreda i HTŠom općenito.
Ima sitnih kritika, no naspram svega, zanemarive su.
Upoznala sam zaista divne osobe odkad je školska krenula.
Mnogo divnih osoba samnom ide i u razred. :D
Prvu terensku smo prošli, i iskoristili smo ju najbolje što smo mogli.
Mislim da će 1.a definitivno ostat zapamčen u Gorskom Kotaru. :D
Fali mi par osoba koje dugo nisam vidla.
Među njih spadaju Klara, Stoja, Ljubo, Tona, Cvita i Petra.
Ostale ili vidim tu i tamo, ili me jednostavno nije briga.
Iz ovog posta nema ništa poučnog za čupat.
No bit će.
Sad se ima vremena donekle, i blog.hr će mi definitivno postat posjećenija stranica.
Samo sam htjela natuknut da se Vasa vratila u punoj spremi i samo čeka.
Ako imate kakvih frka, pitanja ičega, komentari su uvijek došli.
Na svako pitanje se odgovara. :)
Voli vas vaša Violette.
Yo nigga' what's up?
Eto osvanuo je još jedan usran dan, koji je donekle zaslužan što se svima vama ovdje pokoravam i pišem još jedan post nakon skoro 2 mjeseca.
Svaki put kad zapalim cigaretu, i povučem prvi dim, sjetim se još jedne stvari, sitnice, bilo čega što me ubija u pojam, nečega što mi zaokuplja misli i krade mi mir.
Sjetim se još nečeg što me mori, krade mi ovo malo snage što mi preostaje za izborit se.
No uvijek postoji ono nešto što me spašava od svega.
To je onih 10-ak ljudi koji ne dižu ruke od mene.
Onih 10-ak ljudi koji daju smisao svemu.
Mojih 10-ak zvijezda koje sjaje najljepšim i najjačim sjajem.
Tih 10-ak zvijezda pridružile su se još 4.
Moji djudovi, jedini dostojni tog naziva. [ Osobe koje znaju za djudove i što li je zapravo to, znaju i zašto. :) ]
To četvero ljudi su vjerovatno jedini ljudi koji su pridošlice u mom životu i u koje zaista polažem nadu i povjerenje, osobe za koje sam u stanju ubit makar i nisu toliko dugo u mome životu, i osobe za koje me nije strah da li će me povrijedit.
Dok neke osobe u koje sam imala povjerenja, komentiraju svaku moju promjenu raspoloženja, svaku moju krivu rečenicu, svaki krivi korak, bilo što krivo da napravim, umjesto da prihvate moje greške, kao što ja njihove prihvaćam već poduže vrijeme.
Ne shvaćam poantu kada 20 ljudi raspravlja i priča o tome kako sam živčana, kao da je to nešto što utječe na njih.
Jednostavno ne shvaćam tu potrebu za dvoličnošću, olajavanju i svemu što ide uz to, no jebiga, čak se tu nema što ni shvatit, jednostavno su takvi.
Meh, ko ga jebe.
Ljudovi uživajte mi puno.
Voli vas vaša Violette.
Hej ti halo tamo, stani, pratim ti korak. :D
Lalalala. :D
Dobaro vam večer svima želim djevojke i dječaci kojima je toliko dosadno da čitate moj blog. :D
Nadam ste da ste mi svi sretni, veseli i zadovoljni.
Još 4 dana i čeka nas neka kratkotrajna sloboda i onda opet 10 mjeseci robijanja u ludnicama koje se sakrivaju iza imena "Škola". xD
Ja sam vam ko što se poprilično da i primjetit izrazito dobre volje i lepršava danas, unatoć tome kaj i nemam baš neki razlog za to.
Uveselila me rečenica.
Da.
I naravno, kao što to uvijek kod mene biva ima dosta sranja.
I ima ono nešto što me brutalno jebe u mozak.
Toliko bih htjela da mogu jednoj osobi reć apsolutno sve.
I da zna kako mi je.
I da zna kako se osjećam.
No strah me reakcije i držim to u sebi.
No da.
Danas sam i to uspjela ostavit iza sbe i zakoračit u ovaj predivan dan lakim korakom.
Tako ću i na spavanac lakim korakom u slatke snove. :D
Ludujem, opijam se, koristim dane koliko mogu, pokušavam uživat.
To zapravo i je bit života.
Biti nešto korisno a opet zabaviti se.^^
Sutra će kiša što me i ne veseli baš.
No hajde, pretrpit ćemo to, a onda nas čeka dugo toplo ljeto koje će proć puno bolje od prošlog, uvjerena sam u to 100%.
Osmašima želim sretne upise u srednju, a maturantima jebeni prolaz na maturi. :D
Evo time završavam još jednu zbrku slova na ovoj stranici. :D
Uživajte mi puno.^^
Violette.
Za početak, da odgovorim na suvišan komentar na prošlom postu korisnika imenom "Oću nazad svoje bradavice."
Prvo pička si jer se kriješ i sakrivaš iza primitivnih nadimaka.
A drugo nauči tko su i šta su emeri pa mi se onda udostoji to reć.
I po mogućnosti da se ne kriješ iza suludih nadimaka.^^
22.05. - 15 mi je godina tek. :D
Hvala svima, pogotovo mojoj ekipi koja mi je priuštila savršen rođendan.
Pokazali ste da ste pravi i da ste vrijedni svega.
Volim vas. <3
Danas nema ništa posebnog za piat samo zahvale su ovdje. :D
Razlog mom novom posjetu toj nečuvenoj stranici blog.hr i razlog mom ponovnom pisanju krije se u dosadi, moljakanju drugih, mojoj želji i konačnom pronalasku vremena.
Metallica.
Ah bio je to izvrstan dan.
Mislim da mi 16.5. nikad neće pobjeć iz glave.
Sve je bilo savršeno.
Začudo.
Nitko i ništa me nije sjebo/alo.
I've changed a bit.
Počela sam još više cijenit one sitnice koje većini nisu dovoljne.
Meni jesu, i više nego dovoljno.
Mali znak pažnje je najljepši.
Počela sam živjeti za danas.
Postavila sam si prioritete.
Počela sam voditi brigu o sebi.
Tjerati sebe da napravim od sebe nešto što će biti korisno a da u isto vrijeme i ja budem zadovoljna time.
I kao i uvijek, ja, ponosan blizanac, uspijevam prema svome cilju.
Volja je najjače naoružanje.
Ne ponestaje mi je.
Ljubav.
Neznam kako da to opišem.
Osjećam se zaljubljeno, cvrkutavo, no međutim neznam za kime moja glava luduje.
Vesela sam.
Rekoh, sitnice me čine sretnom, veoma sretnom.
Male, neočekivane izjave bude u meni ono nešto.
A te izjave upućuju mi ljudi od kojih to nisam ni najmanje očekivala.
Otkrivam neki posve novi svijet u sebi.
Onaj zaista prekrasan.
Bezprijekorno savršen.
Zvuk cvrkutanja ptica u mom uhu čini mi se poput savršene simfonije.
To su sitnice koje rijetki uočavaju i cijene.
Meni one znače puno.
Moje doba se vratilo!
Ljubi vas sve vaša jedna edina i neponovljiva Vasa. :D
Evo me.
Vraćam se 11 dana nakon zadnjeg posta.
No ne vraćam se sretna ko što sam bila.
Sinoć.
Sinoć je bilo presudno.
Za neke stvari i za neke osobe.
Sinoć je bilo toliko sranja.
No nisam plakala.
Nisam.
I suzdržavam se.
Jer to jebeno sinoć me uništilo.
I smijat ću se.
No ne toliko.
Sve dok me ponovno harmonija života ne povede.
Do tada, bit ću nikakva.
Shvatila sam da ne biram ja.
Drugi biraju umjesto mene.
Jedino što mogu je prihvatiti.
Izgubila sam ga.
Kad ti se prva ljubav oduzme, zašto se nadaš da će druga biti ovdje?
I zašto se nadaš da neće otići, napustiti te.
Neznam.
TA nada me uvelike sjebala.
Natjerala da ponovno patim.
I da se sama sa sobom opet moram borit da bih se nasmijala.
Ponovno se moram boriti da ne ispustim taj krik i padem u plač.
Dosta mi je...
Dosta mi je apsolutno svega...
Violette.
Spektar boja - savršen.
Život - jedan.
Moj život - Luna park.
Problemi - ovdje, trenutno zanemarivi.
Ljubav - ekstremne količine.
Ljubomora - nepotrebna.
Srednja škola - siguran upad, bez veza. :D
Sreća - također u ekstremnim količinama.
Razočaranja - uvijek ih ima.
Smjeh - glavni sastojak moga života.
Proljeće - savršeno.
Propušteno - nadoknađeno.
:D
Nego da krenem.
Ovo gore je samo mali opis kako sve doživljavam odkad je sunce napokon dalo ono što se tražilo. :D
Lagano rominjanje proljetne kišice tu i tamo ne smeta naravno. :D
Da ja vama podjelim svoju sreću sada malo opširnije.
Vasa vam je u vezi, brutalo zatelebana i sretna, napokon.^^
Škola je super, ocjene se dižu i ide sve kak spada.
Srednja škola, saznah danas da ću upast i to brutalno, bodovni prag se spustio za 3 boda, imat ću 5 bodova viška.^^
Razočaranja. To već nije tema za razgovore dok sam ovako dobre volje. :D
A i nije baš vrijedno spomena. Niti osobe niti događaji...
Napokon skinuh to prokletstvo slova D sa sebe, tako da budala koja me očarala zove se Borna. :D
Stvorenje koje jako voli zajebavat svoju dragu. :D
Danas opet bojkotirala školu, ostala doma, glava mi je do maloprije pucala po pola.
Ah neka.
Mogu si i ja uzet koji dan bolovanja. :D
Rješih sve sa osobom koja je grubim načinom nestala iz mog života mojom krivicom, no sad je natrag i to me još više usrećilo.^^
S Mateom sam raskrstila za vijeke vjekova, neka.
Ko da mi treba.
Nije čula od mene apsolutno ništa što nije zaslužila a bio je to opak razgovor pun suza i bijesa.
No međutim, bilo, prošlo, jebe se meni. :D
To sam je onako poprilično sve...
Nema vše ništa posebno izražeoga i novoga.^^
Uživajte mi ljudeki.^^
Hej. Hej. Hej.
Dugo se ne vidismo.
Svašta nešto došlo, prošlo, ostalo u mom životu.
No samo su neke stvari i ljudi vrijedni spomena.
Život mi je postao luna park.
Napokon mi je život utočište sreće.
Sreće koja mi je dosad jebeno falila.
Smijem se, više nego drugi, gledam stvari iz drugačije perspektive.
Sjetih se rečenice svog filozofa upućene meni.
" Počni gledati na svijet kroz roze naočale. "
Jest da nisam ljubitelj te boje, no to nije bitno.
Svatko ko ima imalo u glavi shvatit će da se ne radi o boji naočala.
Ovim, kao i svakim proljeće, došla je nova skupina ljudi u moj život, vratili su se neki stari, a neki koji su mi bili svakodnevnica otišli.
Iskreno ne žalim.
Sretna sam.
Smijem se.
Iskorištavam još ovo života što imam.
Pokušavam ne misliti na probleme.
Nadam se nemogućemu.
Sanjarim.
No sve to daje samo slatku notu mome životu.
Ne trudim se.
Puštam sve neka ide kako treba.
Tj. onako kako želi.
Zasad se ne žalim.
Slatko se smijem svakome ko me pokuša sjebat.
Svakome ko kroz goleme zidine pokušava prodrjet u moj mali svijet da bi ga uništio.
Neće uspijet, nitko mi nemože pokvarit ono što imam trenutno.^^
Za sam početak, ne nisam nova.
Ovo je samo nastavak bloga koji je blog.hr zajebo i ujebo i sad ga ne žele refreširat.
Osobe koje su čitale prošli blog upoznate su sa dosta događaja iz moga života.
No neću ih ponovno pisati
Nije toga vrijedno.
To je prošlost koju treba ostaviti iza sebe.
A sada krenimo. :)
Od Dedine smrti nisam ista.
Postala sam hladna, počela sam se zatvarat u sebe.
Ali samo prema nekima.
Upoznala dosta novih osoba u koje ne ulijevam povjerenje i nadu.
Neznam zašto.
Valjda me strah.
No sumnjam.
Nisam takva.
Bojim se samo same sebe, jer to je jedino što me može uništit.
A to se i događa.
Tonem, no sama sam sebi napravila rupu kroz koju je voda počela teć.
Dopuštam si osjećaje, maštanje o nemogućem.
Pokušavajući svoj život napraviti perfekcijom poput sna od kojeg ti žmarci po tijelu prolaze koliko je divan.
Ali doživljavam neuspjeh.
Kao i svaki put kada se pokušavam popeti stepenicu gore, napraviti korak naprijed.
Ne da ne uspijem, već se vratim unazad.
Dolazim do zaključka da je najpametnije povući se.
Ostati sama sa sobom i pribrana.
Jer ovako samo štetim sebi i drugima oko sebe.
Dopuštajući si ono što mi može naškoditi.
No kako to kontrolirati?
Kako kontrolirati osjećaje koji izlaze iz mene kao iz tek procvale ruže divna boja i krasan miris?
Kako svaka predivna ruža jednom uvene, tako sada venem i ja.
Pada u svoju zamku koju nisam ni postavila.
Padam u zagrljaj krivim ljudima.
Prepuštam se kocki vlastitoga života.
Ali kako to promijeniti?